U redu je da se ljudi hvale uspjesima, a s pojavom Facebooka je to poprimilo megalomanske razmjere koji se svode na samohvaljenje ali bez ikakvih postignuća ali to je druga tema. Hvaliti sam sebe je marketinški opravdano, posebno ako imate vlastiti blog ;-), pravi poslovni raj za hvalisavce. Ali, zašto ne objaviti i poneki svoj neuspjeh. Pa to je normalan dio svačijeg života i samo ga treba prigriliti, pretvoriti ga u uspjeh i iskoristiti pouku za dalju nadogradnju.
Danas se ne bojim neuspjeha i ne shvaćam ih tragično ako se dogode, ali mi ih svejedno nije ugodno doživljeti pa radim maksimalno na tome da ih izbjegnem.
Jedan od onih koji su me bacili na patos bio je vezan za modno natjecanje Mittelmoda Premio u Italiji u vrijeme mog studija za modnog stilista u Zagrebu pa sam u skladu s tim bila i posebno osjetljiva na bilo kakvu povratnu informaciju.
Vrlo je malo modnih natječaja te vrste u svijetu; pošaljete par crteža, organizator i stručni žiri ih ocijene, pošalju vam pismo u kojem vas informiraju jeste li prošli ili ne i ako jeste, onda idete u izradu svojih zamisli. A nakon toga i modna revija u Italiji o kakvoj svaki student modnog dizajna sanja. E, na onom dijelu “pošalju vam pismo…” ja sam se probudila. Dobila sam zahvalu i lijepo pisamce da su moji radovi divni i krasni ali nisu prošli u uži krug.
Što slijedi nakon toga? Prvo ide set pitanja upućenih sebi – jesam li dovoljno talentirana, je li ovo zanimanje budućnosti za mene. Onda ide tješenje same sebe – možda moje radove nisu ni pogledali jer je bilo previše prijavljenih. A zatim kritika prema organizatoru – jedva čekam da vidim što su odabrali, sumnjam da je bitno bolje od moga. Sve se ipak završilo ključnim pitanjem – zašto sam bila tako uvjerena da ću proći?
To je trenutak od kojeg počnete raditi na sebi i zato je bitan. Ovo pitanje me dovelo do odgovora koji su me umirili i dali mi energiju da nastavim, a odgovori su svima poznati, samo ih treba osvijestiti i fokusirati se na njih a ne na nebulozna taštinska pitanja koja su me samo izmučila. I tu smo, talent kao baza, puno rada, iskustva, razvoja i edukacije, slušanje tuđih iskustava i ono najbitnije, cijeli život raditi na svemu nabrojanom.
Za mene je ovo bio prijelomni trenutak u smislu pristupa radu i radnim navikama jer sam se upoznala sa svojim poslovnim karakterom, enormnom količinom energije i ulaganja u rad te voljom i upornošću. To je teren koji sam si utabala i tako funkcioniram do danas. I uvijek ću.
Kada sada malo bolje pogledam sve ovo što sam napisala, ispada da je ovo sve završilo uspjehom. Naravno, tako ja to radim s neuspjesima, iscijedim ono najbolje iz njih i upotrijebim 😉